Anara

Sve reklame ako ih zateknete zanemarite!

Promocija: "Stub-klub", Toplička 10, Donja Stubica, bivša žandarmerijska stanica, otvorenje ponedjeljak, 12. travnja u 20 sati.

Umjetnost zapadne civilizacije je upražnjavala figuraciju i vještinu u figurativom izrazu nizajući stoljeća svoje povijesti. Početkom XX. stoljeća umjetnost se okreće sebi i otkriva formalnu i sadržajnu  promjenu kao konstantu otkrivanja novoga. Tako Paul Cézanne (1839.-1906.) objektivizira sliku radeći korekcije stvarnog. Impresioniosti otkrivaju kolorističke senzacije svjetlosti. Futuristi zadivljeni tehnicizmom slikaju pokret kroz vrijeme, da bi Georges Braque (1882.-1963.) konkretizirao vrijeme daleko prije Einsteinove teorije relativiteta. U to vrijeme oko 1913. Kazimir Maljevič (1878.-1935.) slika Crni kvadrat na bijelom fondu promišljajući o osjetu samom, o suprematizmu. Otvara se put apstrakciji i radom Vasilija Kandinskog (1866.-1944.). Razočaranje u kulturu i civilizaciju neposredno nakon 1. svjetskog rata dadaisti postavljaju upite o vrijednosnim sistemima umjetnosti i uloge umjetnosti u društvu. Marcel Duchamp (1887.-1968.) radi ready made predmete i postavlja temelje konceptualizma. Oslonivši se na Frojdovo otkriće podsvijesti nadrealisti otkrivaju novi neiscrpni svijet prije 2. svjetskog rata. Nakon rata umjetnost dobiva zalet prema Jackson Pollockovom (1912.-1956.) akcionom slikarstvu, Yves Kleinovom (1928.-1962.) otiskivanju tijela. Sve više se traži koncept, umjetnost po ideji da bi na koncu stoljeća umjetnost ostala sama bez bilo kakve predmetne opterećenosti. Umjetnost je ukinula svoj materijalitet i otkrivši performatički izričaj.

Dizajn je na ovim iskustvima analitičke umjetnosti XX. stoljeća gradio svoje temelje i izvedbe otud ovaj kratki pregled povijesti umjetnosti XX. stoljeća. Direktni utjecaj očitao se između dva rata kada je djelovala istraživačka škola pod nazivom Bauhaus (Weimar 1919.- Berlin 1933. kada je  zabranjena) u kojoj su se postavljali temelji dizajnerskog promišljanja.

Dizajn nije umjetnost (zavodi nas na poistovjećivanje umjetnosti i dizajna visoki stupanj kreativnosti i likovne izražajnosti posebice u grafičkom dizajnu).  Grafički dizajn ili precizno pinxit (multiplikat prema slici, predlošku) je prije svega koncept, ideja pa tek onda fizički produkt.

Na žalost, znak-logo Krapinsko-zagorske županije ne sadrži koncept koji bi nas upućivao na društveno  prostornu  i fizičku sredinu jednog podneblje. Sve što asocijativno vidim u datom predlošku predočio sam na 40 ilustracija kao priču bez riječi ukazujući na promašaj tog znaka, na njegovu neizražajnost i udaljenost od svega što bi trebao predstavljati. Poslije dvije godine odkako je otkupljen nije saživio i nije se nametnuo upravo zato što iza njega ne stoji ništa. Stručno znak-logo je styling, kič produkt samo kao dopadljiva šečerlema. Uzgred, iza ovoga se skriva i ona čuvena glupost da će se nekome svidjeti, a nekome ne  kao svako ima pravo na svoj glas. U dizajnu toga nema ili funkcionira ili ne, nema kategorije sviđa mi se - ne sviđa mi se obojeno kvazi demokratskim pravom na razna mišljenja. Nikome ne pada na pamet govoriti da mu se sviđa ili ne neka znanstvena činjenica jer je ona naprosto činjenica. Ali u dizajnu svako uzima pravo, zaobilazeći objektivitet i činjenično stanje subjektivno komplementirati pozitivno ili negativno bilo koju dizajnersku tvorevinu.

Žestoki nalet kapitalizma pretvorio je sve u robu pa tako i dizajnere. Naime dizajner se prodaje kao roba, a produkcija kao nuspojava. Zato je moguća ova podvala slatkog znaka bez konotacija jer se prodaje image prodavača, a ne znak! Prodavač se zove Brendoktor! Reinterpretirajući šta sve ovaj znak-logo može predstavljati, radeći prikaze znaka upućujem i prijedlog da se nešto učini. Ponoviti natječaj je besmisleno, dobit ćemo manje-više slične bezlične rezultate. Treba otvoriti radionice po osnovnim školama Zagorja gdje će djeca likovno prezentirati znakove koji upućuju na lokalitet vlastita okoliša. Imam vrlo pozitivno iskustvo u radu s djecom i umjetnicima, mentorima kada smo u dvije godine tražili ekološke znakove i pretočili ih u stripove i izdali knjigu Ekološki rječnik u stripu bez riječi. Uostalom pogledajte knjigu. Mislim da je to u ovom trenutku jedini put u potrazi za stvarnim, životnim znakom Zagorja!

Krešimir Bauer, prof.

Knjiga je pred nama

Što o nečemu bez riječi kazati riječima?

Treba li se listača, gledatelja rječnika, uvoditi u svijet linija, fleka, kvadrata, u svijet dječjeg iskaza slovima ili pak treba ostati nad njim sam, zamišljen i u očekivanju akcije.

Korporacije tvrde: Sve su tehnologije sigurne. Niš se ne bu pripetilo...

I mole: Privatizirajte svoje srce! Opičite ga štambiljom profita. Prodajte nam svoju djecu!

Djeca su roba baš kao što ste i vi roba, jeftina roba sa zemljopisnom greškom.

Napori koji se čine na spašavanju svijeta proglašavaju se reliktima utopijskih gibanja kraja dvadesetog stoljeća a njihovi autori niškoristima i smetalima koja ne razumiju potrebe razvoja nacije i svijeta.

Čemu danas još i djecu gnjaviti ekološkim temama?

Kako će djeca u  tri kvadratića ostvariti osobni iskaz o problemima planeta Zemlje? Ako je to lagana djelatnost zašto tako brzo dojadi većini odraslih?

Ekološki rječnik u stripu bez riječi pokretača projekta Krešimira Bauera materijalni je konac likovno-pedagoške akcije ostvaren u nečemu već prevladanom, u tiskanoj formi, u fizičkoj stvarnosti.

Namjera projekta bila je omogućiti non profit djelovanje organizatora tijekom kojega će svako dijete sudionik akcije imati pravo na vlastitu kritičku percepciju svijeta koji ga okružuje te ukazati na obvezu društva  u stvaranju duhovnog okoliša u kojem djeca ostvaruju pravo na osobni izričaj o svijetu u kojem žive i koji stvaraju.

Ekološki rječnik u stripu bez riječi je i djelo čiji je razlog postojanja potvrđen u klasičnom djelu formalnog jezika za djecu i odrasle; u Konvenciji UN-a o pravima djeteta.

Citirajmo nekoliko sitnica iz Konvencije važnih za projekt!

„Prava“ su nešto što svako dijete treba imati ili smije učiniti. Ta su prava navedena u Konvenciji UN-a o pravima djeteta. Skoro svaka zemlja pristala je na njih. Sva su prava međusobno povezana i sva su jednako važna. Ponekad kada razmišljamo o pravima moramo razmisliti što je najbolje za djecu u nekoj situaciji, i što je presudno za život i zaštitu od patnje. Kako rasteš, imaš više odgovornosti u određivanju vlastitih izbora i provođenju svojih prava.

Članak 12.

Imaš pravo izraziti svoje mišljenje, a odrasli ga trebaju poslušati i ozbiljno razmotriti.

Članak 13.

Imaš pravo saznavati različite stvari i dijeliti svoje mišljenje s drugima, kroz priču, crtež, pisanje ili na bilo koji drugi način koji nije štetan ili uvredljiv za druge ljude.

Članak 17.

Imaš pravo s radija, iz novina, knjiga, računala i drugih izvora saznati informacije koje su važne za tvoju dobrobit. Odrasli se trebaju pobrinuti da informacije koje dobivaš nisu štetne i pomoći ti u pronalaženju i razumijevanju informacija koje trebaš.

Eto!

Željko Zorica

Ekološki haiku strip

Stripovi u vrijeme današnjeg odrastanja mladih nemaju tu ulogu koju su imali u „moje doba“ („berba 1971.“), čak je i karikatura sve manje u novinama. Malobrojni koji i nabavljaju stripove (na kioscima, u rijetkim striparnicama) teško da ih skupljaju pa da će u „moje trenutno doba“ imati u arhivi nekoliko kutija ili polica punih stripova, recimo, od „Alan Forda“ do Matakovića ili Žeželja. Nažalost, mnogi neće ni doznati da stripove mogu i posuđivati u knjižnicama, u tvrdom izdanju. Vjerojatno će zato tek poneki otkriti u sebi i tu kreativnu crtu (kvadratić).

Radionica za izradu „Ekološkog rječnika u stripu bez riječi“ je uspjela u nekoliko sredina (u osnovnim školama u Gornjoj Stubici, Oroslavju, Bjelovaru i Zagrebu) dirnuti tu žicu i natjerati na „govor“ o temi ekologija pa su „procrtali“ čak i oni koji su se dotad teško likovno izražavali ili jedva uspijevali komunicirati s okolinom ali su imali što reći. Odaslane poruke natjerat će na razmišljanje. U tome je najveća vrijednost ovog projekta, ali i snaga nastavka. Radionicu eko stripa dopunili su „likovni profesionalci“ (Irena Jukić - Pranjić, Fedor Kritovac, Boris Kuk, Ratko Petrić i Krešimir Bauer) pokazavši da su klinci ravnopravni u konceptualnom razmišljanju. Za istaknuti je nekoliko vrlo uspjelih radova (osim, naravno, radova profesionalaca): „Pobjednik“, „Turizam“, „Tanker“ te posebno „Put prirode i put civilizacije“ Martina Kovačića kao vjerojatno najpromišljeniji rad, u moru tema: baterija, beton, auto, bicikl, GMO, igrice, TV, kontejneri, flaše za 50 lipa... Iako u radovima pretežu tmurniji tonovi, itekako su za prepoznati i vedrije ekološke note, tragovi optimizma.

U tri kvadrata (haiku strip!) može se neizrecivo mnogo, kreativnost je neiscrpna. Doštampavanje ove knjige u nekoliko izdanja sasvim je izvjesno, ali i novi nastavci. Vjerujte, version 2.0 samo što nije. Možda i sa vašim stripom, koji ste nacrtali baš unutar ovih korica!

Darko Ciglenečki

Oniomanija je bolest. Oniomanija (grčki one - kupovanje +) bolesni nagon za
bezrazložnim kupovanjem svega i svačega. Potrošačka groznica. Histerija kupnje radi kupnje, ovisnost gora i opasnija od pušenja! Oniomanija je oružje neokapitalizma kojim se pokoravaju pojedinci i na koncu pretvaraju u robove. Oniomanija je pandemija kojoj su glavni uzročnici mediji. Danas se uopće ne liječi, niti se o njoj javno obznanjuje.
Opisano ovako izgleda zaraziti se oniomanijom. Televizija i drugi mediji vrlo agresivno sugeriraju da baš to nešto što se reklamira nedostaje u životu i da bez toga nema osjećaja slobode. Još davnih šezdesetih prošlog stoljeća govoreći o otuđenju američkog društva Erih From („Bjegstvo od slobode“) je napisao da zapravo prosječni Amerikanac ne pije Coca-Colu jer je žedan, već zato što mu to nameće slika lijepe djevojke koja u boci izazovno, na granici s pornografijom, drži bocu Coca-Cole! Upoznavanje s djevojkom uvjetovana je Coca-Colom! Gradeći tako civilizacijski komfor – jer to se poistovjećuje sa slobodom i statusom u društvenoj zajednici – besmislena kupnja dovodi do potrošnje kojoj se psihički ne može odoljeti. Polupismeni narod se dirigirano zavađa jer odjednom banka nudi dozvoljeni minus, a kreditne mega tvrtke kao što je Diners daju karticu za trošenje da se nastavi kad je potrošen dozvoljeni minus! Preostaju lešinari – kamatari koje država nije odstrerila, dapače podstiće krajnji oblik pljačke! Naposlijetku dolazi sudstvo i pljačka zvana ovrha! Ovako se uništi i razori psiha pojedinca, potom obitelj dok je izlaz za većinu u vraćanju dugova vezano uz radno mjesto. Svjestan toga poslodavac će radnika ucjenjivati otkazom ako ne radi i 16 sati dnevno, ako se ne pokorava i ne trpi, prešutno dozvoli bezočnu eksploataciju. To je neokapitalizam kojem je oniomanija poslužila da bez policije, vojske i dodatnih troškova kazamata, bude sredstvo porobljavanja. Najžalosnije je što se „narod“ okrivljuje da je za to sam kriv! Zar nije demokratski odabrati vlastito ponašanje?
Nema „odabira“ ponašanja oniomanija je bolest koju izaziva neokapitalizam skrivajući se iza paravana „slobodnog tržišta“!
Država i Crkva u svemu tome su najveće mutikaše, dapače i one se služe oniomanijom! Kako prolaze poskupljenja – navijačkim zavođenjem polupismenog puka (Primjer: europsko prvenstvo u nogometu koje je pokazalo svu apsurdnost posljedica manipuliranja kada su navijači počeli slaviti i poraz kao pobjedu!) Kruha nema igara ima u izobilju!
A država će se pokazati kao brižnik za narod kada zabranjuje pušenje... dok još ni jedan proces nije otvoren protiv oniomanijske reklamne histerije! Crkva je dokaz da su riječi „nepodobnog“ filozofa Karl Marksa istinite: „Opijum za narod!“
Zato treba podržavati marginalne skupine koje traže da se društvo unutar sebe preispita, a da se prepozna neokapitalizam kao užasno ustrojstvo svjetskog imperijalizma kojemu je izvornik američko potrošačko društvo.
Arapske zajednice koje se nisu pokorile neokapitalizmu, a za nesreću imale naftne izvore prve su prepoznale strahote imperijalističkog neokolonijalizma. Dovedeni do očaja prihvatili su oružani gerilski otpor prenašajući svoju zbilju na „bezbrižni kapitalizam“ zapada. Odmah su ocrnjeni kao teroristi kasnije i s razlogom jer su proizveli fanatizam kao sredstvo otpora! Terorizam u svijetu je proizvela Amerika navaljujući „na male“ koji žive tamo gdje ima nafte! Nekad se to radilo vojnom silom, danas širenjem oniomanije pod izlikom „američke demokracije“! Novi oblik terorizma koji je Hrvatska prihvatila, dapače, nudeći se...

Danas dizajn sudjeluje u produkciji smeća, brendova, beskorisnih stvari, vizualizaciji korporacija, u onome što nas na prvi pogled čini bogatima.

Dizajn je pod neposrednim utjecajem tržišta u tolikoj mjeri da se kaže kako je odraz ili slika društvenog, ekonomskog i političkog stanja društva. Prenositelj je, danas već pandemije, oniomanije*! Društvo potrošnje, „poduzetništva”, marketinga, mode, diktira dizajn isključivo kao sredstvo osmišljavanja predmeta za kupnju, a ne uporabu. Marketing stvara umjetne potrebe, tako se proizvodi višak besmislenih predmeta kao hrana oniomaniji**!

Država je tvorevina za društveni nadzor i obranu kapitalizma, potrebna samo njenim tvorcima, samoimenovanom establišmentu, kapitalistima i buržujima koja će podsticati „poduzetništvo” kao uvjet „slobodnog tržišta / bez kojeg nema razvoja”. Nova totalitarnost! Zemlja će se „trošiti” i trgovati novcem i ratovima, a društvo zagaditi stajlingom i kičem, potrošački prihvatljivim modelom dizajna i umjetnosti!

Struka dizajn ne mora biti u funkciji marketinga i neokapitalizma! Može stvoriti uvjete produkcije nužno korisnih predmeta iz prerađene prirode koji nisu nastali eksploatacijom prirode! Onda je to „drugačiji dizajn“ ili, nazovimo ga „drugi dizajn”. Drugi dizajn proizlazi iz svijesti čovjeka o sebi i okolišu, te je podstrek za interaktivni odnos sa prirodom. To samo znači da čovjek može pretvarati prirodu u korisnu a da se pritom ne poremeti biocenoza. Pitanje je koliko je čovjek svjestan ove činjenice, a još veće koliko je u stanju organizirati društvo koje može pročitati svoje potrebe i naći ravnotežu s prirodom i u prirodi. Drugi dizajn se temelji na etičkim i moralnim društvenim obavezama. Drugi dizajn je reakcija na ruglo u što se pretvorio današnji dizajn i slika bijede dizajnera kao služinčadi neokapitalizmu!

Narastanjem suprotnosti nagomilanog bogatstva u rukama manjine i sramnog robovanja potrošnji većine s druge strane omogućit će skok iz tamnice kapitalizma! Ljudi su manipulirani konformizmom, zaraženi oniomanijom, radije zure u slike nedostižnog obilja "bogatijeg sutra", a najmanje žele uočiti stvarnost. Ovu činjenicu vlastodršci i ostali zlotvori debelo koriste, i društvo i zemlju pretvaraju u odlagalište svojih govana. Drugim riječima, dok jedemo govna, nema dizajna, a šta će se desiti kada se septička jama prepuni?

Arogancija bogatih i hiperprodukcija besmislenih predmeta kratkog je vijeka!

Samozavaravanje je da će nestati konfrontacija bogatih i siromašnih pomoću snažnog poticanja potrošačkog mentaliteta daleko od etičkih i moralnih načela! Zemaljsku kuglu rascjepkati u parcele po vlasničkom ključu, sve u vlasničke odnose!!! To i jest vrhunac kapitalizma, lažne svemoći privatnog nad objektivno svima pripadajućim prirodnim dobrima. Mogu li siromašni birati? Hoće li pod svaku cijenu trčati za vlastitom srećkom? Svoju autentičnost graditi na nacionalizmu ili sličnim ponudama uobrazilje ili će se osloniti na vlastita kreativna crpilišta i odgusariti sa zgradom osiguravajućeg društva, kao na početku filma "Smisao života“ Montyja Pythona?

Siromašni sudjeluju u megamarketu Zapada preslikom konzumerističke civilizacije. To je samo rugobna slika o sreći kojoj je osnova neizmjerna količina posjedovanja stvari, zemlje, neba, vode, mora... Ako establišment nudi iluzije sreće radi to zbog vlastite potrošačke guzice... ...popušite koliko vam se puši...

Okrenimo naglavce marketinške iluzije! Brendove i sredstva manipuliranja izvrgnimo ruglu! Današnji dizajn je u službi marketinga i oniomanije zato ga treba staviti pod ruglo kao što to činimo destrukcijom „brendova”. Otuda poziv na izopačavanje brendova.

Drugi dizajn rade serbesti, a pojavu naslovljujemo "serbestizam"!

*Serbest, (turcizam, - serbez) slobodan, bez straha, bezbrižan, nezavisan samostalan, odvažan.

**Oniomanija (grčki one - kupovanje +) bolesni nagon za

bezrazložnim kupovanjem svega i svačega

Kolje se 29. XI! Tak je bilo i tak bu! Za dan bivše

Republike. Pa si hadezejovci čupaju kosu od

muke. Plaziju po dvorištima i prijavljuju

bespravno klanje. A za regularno klanje dozvolu

moš dobit za sve dene osim za taj den! No kad

prejdemo u Europu i taj bu problem nestal -

nema klanja osim u klaonicama! A kak bu to bilo

sprovedeno nigdo ne zna. Zato se morti guraju u

natovski pakt. Da svet pomogne protiv ovih

zaostalih i s oru`jem - tak se mora kad se nemre

niš drugo protiv tradicionalnog kolinja. Treba

uspostaviti moderno, suvremeno kolinje, pod

kontrolom, pod nazorom kak je to u Amerikam;

električnom foteljom, otrovom u krf, streljanjem, a

more i vešanjem! Morti ovo zadnje ne bi išlo,

svinji je predebel vrat. Nek se vglediju u Franciju

tam je giljotina zakon i red, prikladno!

Kaj da se veli? Sve je počelo kad je Štef i familija

prionula poslu 29. XI. Baš je pala nedelja kak da

su i kalendar podesili oni kaj su u nostalgiji. Sve

je bilo spremno i kipoča voda i rashodovana

kada i poklopci od krema za cipele - tak se

`njima dobro guli dlaka..., lanci, kuke, vino i

no`evi. Kad evo ti u dvorištu neko mračno lice

kak naš mesar kad se nau`i krvi i još bi, a nema.

I onda je krenulo u rafalu: Daj dozvolu za klanje,

dosta je svojevoljnog mesarenja po kućama, to je

osuđeno na najvišim instancama naše domovine!

Zar ne vidite da su svi samozvani mesari u Hagu.

Odmah stop s bilo kakvim radnjama. Nemate

dozvolu, pa šta imate seljačine jedne! Gdje dr`ite

svinju..., i za to nemate dozvolu. Tko je od vas

poljoprivrednik? Niko. Gdje radite? Na `eljeznici!

No lijepe ptičice, na dr`avnoj plaći, a ovamo

samozvani mesari! Vidim da ste spremni i za

kobasice. E sad ćemo jednu prijavu. Vadite

legitimacije! Kak je to rekel tak se poskliznul da je

pal direkt u kadu kipoče vode - glavom na dole.

Je, istina, nigdo ni videl jel mu neko pomogel ili

ne. Kad je već bil vnutri negdo je pritisnul

lopatom i začas je bilo gotovo. Bil je dost dlakav,

al se dalo zguliti. Rascopali su ga i sve po redu

delali s njim. Mozak onak vruči zmešal se z jajima

za gablec. Doduše ni ga bilo dost zato se još

pripeklo malo vratine. Jedino su jetra bila načeta

pa su ih hitili. I češnjofke su se delale. Imal je i

dost špeka. Na koncu negdo je pital: "Ljudi moji

kaj to ni bil človek?". "Ne svinja!" - u jen glas je

dru`ina odgovorila.

Na spomeniku žrtvama Haymarketškog masakra upisano je „Doći će dan kada će naša šutnja biti močnija od vašeg blebetanja!“ (Povijest Prvog Maja seže još u drugu polovicu 19. stoljeća. Ona se izvorno veže uz Haymarketški masakr koji se zbio 4. Maja 1886 – kada je oko 180 policajaca došlo raspustiti radničku skupštinu koja se održavala na Haymarket trgu u Chicagu kao odgovor na policijsku brutalnost prethodnih dana.)

Crkva je izmislila Vraga da bi plašila vjernike. Šta god o Vragu mislili jedino on može spasiti porobljene duše u ovom glibu. Nije Vrag zlo, zlo je Bog koji stalno radi neke katastrofe i pizdarije i održava porobljene duše na rubu života. Nikada Bog nije napravio toliko zla da ne bi mogao nadmašiti sebe! Jedino se vrag okrenuo od svog stvoritelja jer  nije izdržao da bude pod kontrolom u redu, radu i progresu. Šta čekamo?

Koliko se može izdržati vlastita sudbina potlačenog i iskorištavanog?